Ivan Martinac rodio se 28.3.1938. godine u Splitu, kao prvo dijete Jakova i Milke Martinac (rođene Jović).
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu (1944-55.). Već kao dijete isticao se inteligencijom te je po upisu u osnovnu školu odmah prebačen u drugi razred, budući da je već sam sebe naučio čitati i pisati.
1955. upisuje arhitekturu na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studiranja u Zagrebu Martinac se počinje ozbiljnije zanimati za film. Zajedno s Tomislavom Gotovcem, tadašnjim kolegom s fakulteta, redovito odlazi na matineje u kinu Kozara, a nakon otvaranja Kinoteke 1957. svaku večer je tamo, gdje provodi sate i sate gledajući filmove i diskutirajući o njima. U Martincu je rasla želja da i sam realizira svoj film. 1958. upisuje se u Kino-klub Zagreb, te uručuje svoj prvi scenarij Mihovilu Pansiniju, kojeg ovaj odbija. Tada je prestao dolaziti u Kino-klub Zagreb, a nedugo nakon toga zbog ljubavi seli u Beograd gdje nastavlja studij na Arhitektonskom fakultetu, gdje je i diplomirao 28.6.1961. U Beogradu Martinac počinje svoju redateljsku karijeru.
U Kino-klub Beograd upisao se 28.9.1959., gdje upisuje kino-amaterski tečaj. Iste godine, iz otpadaka što ih je Kino-klub spremio u arhivi montira svoj prvi (danas izgubljen) kratkometražni film, SUDBINA. Nakon što je položio kino-amaterski tečaj, odobren mu je prvi vlastiti scenarij, te režira i montira prvi dio trilogije SUNCOKRETI – PRELUDIJ, za kojeg osvaja nagradu na klupskom festivalu. 1960. primljen je u “Centar za stručno osposobljavanje filmskih radnika” u Beogradu. Ljeti 1962. apsolvira, polaže ispite, no ne uspijeva diplomirati budući da se je “Centar” u međuvremenu ukinuo. Time i završava Martinčevo službeno filmsko naukovanje.
Sveukupno, Martinac je za vrijeme svog boravka u Beogradu režirao 13 filmova. Krajem 1962., dovršio je svoj prvi profesionalni kratkometražni film LICE, a ubrzo nakon toga prekida s djevojkom zbog koje je i otišao u Beograd te se vraća u rodni Split gdje počinje druga etapa njegove bogate filmske karijere.
Zahvaljujući njegovom vođenju i autorskom radu Kino-klub Split je šezdesetih godina prošlog stoljeća postigao visoke rezultate, te se taj period u teoriji imenuje kao «splitska škola filma», koja je dala značajan dopronos cjelokupnoj jugoslavenskoj kinematografiji. Osim vlastitim filmovima, Martinac je dio svog rada posvetio animiranju i školovanju mladih filmskih djelatnika i širenju filmske kulture uopće, kroz vođenje filmske škole pri Kino-klubu Split.
28.11.1964. Foto-kino savez Jugoslavije dodjeljuje mu zvanje majstora amaterskog (neprofesijskog) filma, četvrto po redu u Jugoslaviji, poslije Mihovila Pansinija, Marka Babca i Aleksandra Petrovića.
Martinac je osnivač i dugogodišnji voditelj splitke Kinoteke pri Filmskom klubu radničkog sveučilišta «Đuro Salaj», a od 1971. do 1980. presjedava Savjetu istog kluba, te piše osvrte na mnoge projekcije. Filmski klub, organiziran na specifičan način, bez uzora igdje u zemlji, prezentira najvrjednija djela filmske umjetnosti.
Početkom 1977. inicijator je osnivanja filmske biblioteke «Elipse», a tijekom iste godine tiska «Filmsku teku» (filmografiju svjetskih i jugoslavenskih redatelja), a 1980. «Carl Theodor Dreyer: Stradanje Ivane Orleanske» («rekonstrukciju» istoimenog filma postupkom fotogram na fotogram).
Prvi dugometražni scenarij napisao je za javni jugoslavenski natječaj «Avala filma», početkom 1959. Scenarij se zvao «Smisao smrti» te po nekim indicijama nije ni pročitan. U kolovozu 1960. po drugi put uručuje «Avali» dugometražni eksperimentalni scenarij «Disonance». Rečeno mu je da isti nije komercijalan. Napokon, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, zahvaljujući izmjeni u sistemu republičkog financiranja, koja je filmskim producentima omogućila programsku samostalnost, Umjetnički savjet «Marjan filma» iz Splita prihvaća «Kuću na pijesku» za realizaciju 1983. i Martinac snima svoj prvi i jedini dugometražni film, koji je premijerno prikazan 1986.
U svojoj bogatoj karijeri realizirao je sveukupno 71 kratkometražni film, jedan dugometražni (Kuća na pijesku) i tiskao 12 knjiga. Martinac je vjerovao da se istinski umjetnik ne treba ograničavati jednim medijom, te se, uz svoj filmski poziv, neprekidno bavio i pjesništvom, te je za života objavio 9 zbirki poezije: ELIPSE (1962.), ALVEOLE (1968.), PATMOS (1970.), AURA (1975.), POHVALE (1981.), PISMA TEOFILU (1985.), OBRAČUN ZA STUDENI (1991.), ULAZAK U JERUZALEM (1992.), LJUBAV ILI NIŠTA (1997.). Kao arhitekt zaposlen u splitskom poduzeću Ivan Lučić Lavčević, do 1975. radi u visokogradnji (na izvođenju objekata), a od 1975. posvećuje se dizajnu. Autor je brojnih novinskih članaka, kritika i osvrta, a u slobodno vrijeme bavio se i slikanjem, umjetničkom fotografijom, astrologijom i šahom.
Preminuo je 4.9.2005. Veliki ljubitelj filma, osobito djela Bressona i Dreyera, uspoređivan s Michelangelom Antonionijem i drugim europskim modernistima, kuđen i slavljen, ali i relativno zanemaren u svojoj zemlji, ali s važnim potvrdama u inozemstvu. Martinac je bio najvjerniji kroničar grada Splita i hrvatske kinematografije. Ostavio je djela neprocjenjive vrijednosti. Ipak, nikakva pisana biografija ne može dostojno predočiti tko je uistinu bio Martinac. Da bi ga se uistinu shvatilo, trebalo ga je poznavati, i sretni su oni koje je obogatio svojom erudicijom, inteligencijom, humorom i jedinstvenom osobnošću.
